Ogoljena i izlizana dusa,tragovima oskrnavljenih boja iscrtan osmeh.Bolan jauk tisine grcio se negde u uglu mog bica,da li je to senka snova ili vapaj za prosutom prosloscu.Kao strasilo,svog se odraza bojim,jer vidim ispod starog kaputa,sta sam skrojila,u sta sam se pretvorila.Gledam lice,moje su to crte,pejzazi grabljenja za ovim zivotom iscrtali odraze na mom liku.Slomljen i izlizan osmeh krio je sve sto je u meni poput vulkana kuvljalo.Kazu da i ugaseni nekad prorade,a ja mislim da je u meni samo pepeo ostao.Kad naidje vetar igra se i raznosi,baca mi u lice,u kosu i oci sve te ogorelosti,sve te umrle lave,koje vise nikad zapaliti necu.Drhti u meni,boji se da dise,ono dete koje nekad bejahu ja.Oci su mu pune besa i gorcine kad vide sta sam od njega skrojila.A bolji sam materijal imala za njega,veseliji kroj a skrojih ga od savova i krpljenja silnih.Promasaji cepaju svaki deo nemoci da napravis ono sto ti snovi kazu,noci vas dotuku,noci vise lazu,daju vam pa uzmu onu zadnju nadu.Gledam svoje lice,kakav je to grc.Sta sam to stvorila,u sta sam se pretvorila.Kad sam sagla glavu pred talasima mase,kad sam se pokorila onom cega sam se gnusala.Drzni se,prodana duso,podigni tu smelu glavu.Nisi ti za masu,nisi ti za sablon ovog jednobojnog sveta.Vise si od toga,citav vasar u cirkusu.Smeh si.Zagrljaj.Vrteska cela.