Prokleo me neko da se radujem tudjoj sreci kao da je moja,a da zagrljaj za sebe ne nadjem nikad.Preteski jebeni uzdasi otrgnuse se opet.Toliko truda,toliko puta ispruzene ruke a niko da ostane.Ako te jedno ostavljanje onesposobi za sva buduca pripadanja,da li ce te jedno pripadanje osposobiti da uvek pripadas.Nisam pripadala nijednoj vrsti.Prepadnuta,otrgnuta od sebe same.Istrosena,pomalo prazna,previse umorna.Nisu samocu te koje vas slome.Ne lome se ljudi na dodirima,glasovima,velikim recima.Slome se ljudi na pogledu koji znaci ne volim te vise.Slome se na odbacivanju,na gubljenju prava na naviku.A najgori su ljudi kao ja.Vecito zarobljeni u svom strahu,u gardu od vezivanja.Ljudi koji nisu navikli da pripadaju,a drugi su njima pripadali.Niko nije dublje zagledao u srz ovog nasmejanog derista.Niko nije stigao do uplasene zene zeljne dodira,zeljne igre.Nikad jace nije bolela ta praznina,to prokletstvo od odlazaka drugih kad su najpotrebniji,taj strah od ruku koje se sklanjaju sa mojih ramena.Ljudi kao ja nikad ne nadju svoj mir,jure svoje strahove pa pokunjeno pred njima drhte.Zariju glavu u jastuk da drugi ne cuju njihove jauke.Pa,grcaju dugo i guse se u sopstvenim suzama.I boli i prozdira ta bol u meni.Sve te precutane reci,svi ti lazni osmesi.Ne znaju ljudi koliko napora treba da se suze u tišini progutaju,koliko boli zelja za prisustvom,koliko prokletih sranja sama za sobom pocistim.Ne bole ljudi,bole uspomene.Ne placu rastanci vec promasaji.Oskrnavljena,nepotpuna,nicija ceo zivot.A ima me mnogo.Bilo me je.Za necije ruke,za necije dodire ,za razlog necijeg osmeha.Bilo me je mozda i previse,i bas sam moze u tim pokusajima i izgubila sebe.Cekala sam,osluskivala ali niko nije cekao mene.Bojala sam se da se slomim pred ocima drugih a tako mi je to trebalo.Da vristim,da placem,bez straha,bez tisine.Da se slomim pod necijim prstima,pa da od dodira istih ozivim.Izgubila sam sebe,ono sto je u meni bilo.Potrosila se previse,dala dovoljno.Ceo zivot grabite po tudjim notama,pa zaboravite na sebe,da ste muzikalníji,da bolji smisao za korak imate.Date sebe previse,da ljudi naviknu na vase ispruzene dlanove,ali dalje od njih ne vide.Nepripadanje boli kad tisina cudno zazvuci.Nedostajanje razire vise od zvuka koraka koji odlaze.Sto se manje vezujete,manje se gubite.Al' od tog nevezivanja zaboravite da ruka moze u dvoje.