Toliko poraza,toliko odricanja,toliko nicega.Slomis se i razbijes,pa te sramota ljudi od ogoljenosti tvoje.Pa se krpis,pa se spajas,uz malo boje to moze da ima normalne nijanse.Jer ljudi kao ljudi vole vise svetlije,vedrije nijanse tebe.One nespokoje,sve te nesigurnosti duboko u sebi zakopas samo.Ne pricas,ne pominjes,ne pozanju to oni sami.Ne mogu ljudi da prihvate strahove drugih.Guse se i beze kada nadziru slabosti,nisu spremni da te prihvate i u malo losijim kripicama,u malo oskudnijem emotivnom izdanju.A ti pokunjis krize svoje,pa ih guras,potiskus,grabis za njima i vuces ih nazad da ne ugledaju svetlo dana.Krijes ih ljudima,gusis ih u mraku,tesis ih i ispracas kad si sam.A onda iscrtas osmeh i nosic se crveni,samo bez one suze klovnovske na oku.Duhovit si covek,vecito nasmejan,tako ljudi kazu,slozis se sa njima.I guras i grabis dignute glave,poraze tvoje ne vide drugi.Ne das im,nemaju prava a i nije ih briga.Zapitati se oni sami nece.Zidove u pripravnosti drzis,kula od karata to je zapravo samo.Ako protresu vise,ako nagaze na onu najbitniju,oskrnavi se cela silueta i slomi se bez reda i pravila.A ti brze bolje slozis u spil i pocnes iz pocetka.Sam si pao,sam i ustajes,jer ruku drugu ne vidis,ne zelis.Napravis geg,napravis podvig.Dok oni u zanosu aplaudiraju tvom nasmejanom licu,skrpis se brzo,samo malo izgled promenis i nastavis.Ljudi vole pobednike,pamte nasmejana lica.