Sreli smo se posle tacno godinu dana.Zima bese.Minus je ledio tlo pod nogama,a tek po koja pahulja majajala se oko glave,najavljujuci da ce se praznici ipak u belo obuci.Praznicna euforija,gomile ukrasa i ulicnih prodavaca.Novogodisnja pesma sirila se gradom sa obliznjih tezgi.Zurnim koracima grabila sam ka stanu.Tamo u gomili nazirao se lik.Pomalo promrzao,pomalo crven.Isao je ka meni.Spazio me sekund,dva posle.Dobro poznat osmeh u uglu usana.Koracao je ka meni onim istim korakom kao toliko puta pre."Pa,dobro gde si ti?" prelomilo se preko njegovih usana i zagrli me kao malo dete.Zagrljaji su mi uvek bili nekako iskreniji od poljubaca,kao da sam mogla da vidim kroz njih koliko me u nekom ima.Njegova snazna ramena,taj najmeksi zagrljaj svio se opet oko mene.Skamenjena,ukocena bojala sam se da ce cuti koliko mi srce divlja i koliko se bojim da ce mi iskociti.Koliko ga nikad ne bih pustila da mogu.Umesto toga kratak odgovor i jos par progoverenih reci.Ljubav niko nije pominjao,pitanje u vezi zdravlja cinilo se kao dobrodoslo.U tih par minuta kao da je ceo moj mali svet stao.Krišom sam gledala,upijala njega,pokusavajuci da primetim sve sto se za godinu dana zbilo.Bio je nesto ozbiljnije,nije bilo te smesne grimase na njegovom licu.Pogled mu je bio odrasliji,zreliji.Zelela sam da ga zagrlim,da samo cutim sa njim,da ga dodirnem.Posle par uobicajnih fraza,produzismo dalje.Drhtala sam kao promrzlo dete,presrecna zbog njegovog lika,izbezumljena od nedostajanja njega i svega sa njim.Budalo jedna,pa sta napravi od nas.Znala sam da ces nesto zabrljati,al' ko ce bolje od mene da te voli.Bila je to ona ljubav u vasem zivotu,po kojoj merite sve ostalo,koliko vas neko boli a koliko voli.Jedna od onih ljubavi u kojoj sebe date nesebicno,date sebe cele.Sa nekim provedete manje vremena,a zaboli vas i uvuce vam se u kozu vise nego sa nekim godine cele.Znao je sve o meni,znala sam ga kako dise.Al' musko je to,poklekne pred dugim nogama.I zavrsilo se tako nekako,bez prevelike drame al' sa puno bola nekog cudnog.Nisam znala da tako moze da boli nesto sto nije udarac,sto ne krvari.Napio se kao nikad u nekoj kafani i nestao negde sa bivsom koja bese slučajno tu.Saznala sam vec posle sat,dva jer los glas daleko se cuje.Nisam ni plakala,nisam imala nikakvo osecanje.Samo sam cekala da svane,samo sam htela da cujem od njega.Rastanci su grozna sranja,ubijaju polako po delic od vas,cupaju i grebu.Par reci da je kraj,par pokusaja objasnjenja.Cula sam od njegovih drugara da je zatvarao kafane,druzio se s nekim lepim zenama,tako to valjda ide.Jednom me pomenuo samo dok su mu tamburasi svirali.Danas,godinu dana posle,gledala sam ga kao kad smo se upoznali,bez trunke ljutnje,bez trunke proslosti,al' bolelo je kao tog dana."Koliko bih te prokleto lepse voleo,samo da sam znao,koliko mi je zao...Dobro moje".Samo par koraka nakon sto smo se rastali,poruka sa dobro poznatog broja.Za neke reci treba papir,za neke treba godina.Bez odgovora,bez okretanja nazada.Mozda nekad.