Slomljena i prazna grabila sam ulicom koja se davila pod jos jednim jesenjim pljuskom.Skripao je vetar igrajuci se sa matorim i kupanim liscem.Lilo kao ludo,a meni nije smetalo.Koraci su mi bili kratki i tromi,a lice slano od suza koje se dobro uklopise u kisnu sliku.Nije to bio onaj ocajnicki plac,ona drama i ridanje.Ne,ne,daleko od toga.To su vam one suze sto se same iskrcaju iz oka,pa krenu iz vasih nekih dubina preko ravnodusne grimase na zaledjenom licu.I liju dugo,liju u tisini.Ne primeti ih niko,savrseno kamuflirane u kisnu masku,opasnice male.

Ulica je bila pusta i mokra,a takva sam nekako bila i ja.Tonula sam,tonula kao Venecija.Bila sam besna na sebe,ljuta sto sam dozvolila ovom zivotu da me po sebi kroji,da me u masu utopi.Na srce ludo sto preveliki samotnjak postade.Taj miran i siguran svet kad sjeban i haotican postade,kako to da vise ne znam kako u njega nekoga da pustim,da ga sredim po sebi.Drala sam se u sebi na sve te ljude koji su grabili,cupali ,otimali sve sto sam im od sebe nesvesno pruzala.Svako je uzimao po deo od onog sto sam bila,zaboravljao da vrati,da uzvrati,da me sastavi.Dok me nisu ogoleli,dok mi nisu oblik i kroj promenili.Nesvesno i drsko .Cak i ova luda glava sto je sanjala svoje snove,ostala je bez podrske moje.Urotile smo se jedna protiv druge,lepo sam joj rekla da nam se nikad nije ispunilo ono sto planiramo,nikako jadna da shvati.Gledala sam sve te moje zelje,uredno skrojene,kako se ostvaruju nekim drugim ljudima,neka,steta bi bilo da propadnu,da se bace.

Bila sam besna na tu ogoljenu i golu osobu sto je se u meni iza lika nasmejanog derista skrivala.Kad vas ljudi pamete po nasmejanom licu,steta tu sliku o sebi da kvarite.Protresala sam obema rukama sve ono sto sam bila,a ono sto me ne poznaje vise.Pokusavala da ga kupim,ucenim,molim.Pricala da se vrati,al ne vredi,ne veruje vise.Grozila sam se svih tih slika i prizora sto sam u sebi videla,preveliki sam romatnik bila da bih se u ovu siluetu utopila.I ta romatnicna dama u meni pogazila je zadnju ruzu i sutnula bundevu da se slucajno u kociju ne pretvori.Ostanete zeljni svih tih neznosti i svih tih izlizanih reci,koje su vam nekada tako drage,tako simpaticne bile.Volite vi i dalje,sve te majke,sve te drugove,sva ta draga lica.Al ne pravite vise od muskarca princeve,onima kojima do srca kopaju zatvarate prilaze.A bilo ih je i dobrih i pravih.Trudili su se ,ali nisu ostajali,nisu me doticali.Plasila sam sam se svih tih dodira koje nisam mogla u ceznju da pretvorim,svih tih usana koje nisu budile nista u meni,svih tih reci od kojih nista nisam osecala.Davala sam im samo trunku sebe u neke kratke,nespokojne noci.Pa,ih terala svojom neozbiljnoscu,pa ih pretvarala u ortake samo.A htela sam da me neko uhvati za ruku i izdere se na mene,i probudi ono pospano deriste sto je negde uplaseno cucalo,proterano iz ovog sveta u koji se nije ukloplo.Da me zagrli,da slomi sve ovo u sta se pretvaram,a sto nisam.

Skupljala sam svoja sranja,sklanjala sam svoje poraze,samarala sama svoje padove.Dok ih neko ne vidi,pre nego sto neko posumnja u ovaj tako naucen,tako savrsen osmeh.Kad naucite sami kroz zivot,tesko je u paru ulicu preci.Kad naviknete na tisinu kad oblak naidje,ne pomazu sa drugima reci.Kad sami ustajete kad zapnete za neku ostrugu na putu,ne zovete nikoga ruku da vam pruzi.Smejete se pred ljudima,al' ne vise do te mere da vas stomak zaboli.I veruju vam oni,poverujete i vi nekad.Zapravo,najvise od svega boli taj strah.Strah od zvuka odlazecih koraka kada teska srca nekoga pustite vise da se priblizi.A on resi da ode.Odbolujete,isplacete,izgazite sva ta sranja,sve te sjebanosti u vama sami,kad se zavese spuste.Jer lakse je bez suvisnih pitanja,bez suvisnih objesnjenja.Sta reci kad ni sami ne znate kad vam se ovo dogodilo,kako ste u ovaj oblik dospeli.Ko je ugasio muziku u vasoj glavi,i svu tu mastu spustio na zemlju.Ko vam je objasnio da je nebo samo plavo i da vas zivot ne moze biti saren.I zasto ste slusali sve te ljude.Sto se niste sakrili negde i pokazali zube.