Jos jedna letnja noc ususkana u plocnike Beogradskog trotuara.Duga,topla i prepuna ljudi. Uzurbana,pomalo zamisljena grabila sam granicama svog zivota.Savrseno uklopljena u svakodnevnicu novog grada davala sam danima nove okvire.Sve manje je te bilo u mojoj glavi,sve manje sam te trazila u liku nepoznatog prolaznika.Tvoj smeh vise nije bio moja jedina muzika,tvoj dodir vise nije bio mera neznosti.Potiskivala sam te duboku u sebi,u neke odaje po kojim ne tumaram cesto.Jos nisam bila dovoljno jaka i spremna da te pustim,gurnem iz sebe.Nisi mi vise bio prva misao kad na srecu pomislim,nisam se vise nadala tvom zagrljaju kad se nesto bitno desi.Zarastala sam polako,dizala glavu i videla neka nova lica.Postoje ti ljudi kojih ostanete zeljni celog zivota.Ljudi po kojima krojite svoju siluetu,kojim se nadate a vecito odlaze.Postoje te velike daljine oku,a srcu tako blizu.Nisi vise ona mera po kojoj znam koliko me neko boli.Nisi onaj duboki uzdah posle zamisljenog pogleda.Nisi vise nista,a sve si.Sve te moje neznosti jos uz tebe ususkane spavaju.Jos po tvom koraku gazim,jos po tebi zapocinjem dan.Jos si mi ceznja kad pogled odluta,jos si mi ona misao uz koju poskakujem trotuarom.Jos si mi pesma koja zaboli i osmeh u uglu kad te se setim.Jos te u mojoj ludoj glavi ima,steta sto nisi tu da vidis kako je lepo sa tobom.Od zelje te krojim,od neznosti sklapam.U lepoti satkan,za ljubav savrsen.Useli se,vrati se u moje dane.Uz mene je neobicno i pomalo tesko.Ali se moze,ti znas i kako.Iskoci iz snova,otmi mi jutro.Ti jedini imas zagrljaj po mom kalupu stvoren.Steta da ga protracis na pogresne ljude,a tako bih divno,ludo moja,mogla da te volim.